Somatizacija (soma-gr., telo) predstavlja sklonost osobe da psihološke tegobe, bol, patnju ma koje vrste, eksprimira putem telesnih simptoma. Važno je naglasiti da ovi simptomi ne stoje pod kontrolom svesti i volje, oboleli se ne pretvara, ne manipuliše. Somatoformni poremećaji obuhvataju veliku grupu poremećaja kojima je zajednička karakteristika postojanje telesnih simptoma čiju prirodu nije moguće u celosti objasniti patofiziološkim procesima lokalizovanim u fizičkom telu, odnosno konkretnim somatskim oboljenjem. Okosnica poremećaja jeste permanentno traženje somatskih ispitivanja uprkos negativnim rezultatima u smislu somatskog oboljenja i razuveravanja lekara. Briga za somatsko zdravlje je preterana i istrajna. Ovakav modalitet ponašanja dovodi obolele do opšte disfunkcionalnosti, velikog utroška vremena na nepotrebne i ponovne preglede kod lekara somatske medicine, finanskijskih idataka a bez pronalaženja rešenja i sa posledičnim komplikovanjem nelečenog stanja. Psihološko poreklo poremećaja je za obolelog nerazumljivo, neprijatno, i dugo odbija da prihvati da bilo šta u sferi intrapsihičkog može da bude pravi uzrok problema. Dakle, u ovoj interakciji um-telo, mozak šalje različite signale koji na izvestan način kontaminiraju čovekovu svesnost uzrokujući ozbiljne telesne probleme.
U somatoformne poremećaje spadaju: somatizacioni poremećaj, hipohondrijski poremećaj, somatoformna disfunkcija vegetativnog nervnog sistema, perzistentni somatoformni bolni poremećaj i drugi somatoformni poremećaji.
Somatizacioni poremečaj
Somatizacioni poremećaj je prepoznat još u vreme starog Egipta i ranije je označavan kao histerija. U 17.veku Tomas Sidenham je prepoznao psihološke faktore koje je nazvao „prethodnicima tuge“ kao važne za patogenezu ovog poremećaja. Francuski psihijatar, Pol Briket je opisao raznovrsnost simptoma i zahvaćenost više sistema hroničnog toka, pa je po njemu poremećaj nazvan Briket sindrom ili polimorfni histerični poremećaj.
Karakteriše se multiplim rekurentnim bolovima, gastrointestinalnim, seksualnim i pseudoneurološkim simptomima koji traju dugo a počinju uglavnom pre 30-te godine. Značajno je češći kod osoba ženskog pola. Tegobe obično počinju već u tinejdžerskim godinama, postepeno, pojavom glavobolja, na šta se nadovezuju druga bolna stanja. Kod devojčica je česta uporna dismenoreja. Bolovi se javljaju često, posebno u stanjima emocionalnog stresa, i imaju tendenciju da se šire, te se klinička slika polako komplikuje. Oboleli odlaze od lekara do lekara, dobijaju analgetsku terapiju koja najčešće ima veoma slabo dejstvo, što obolele dovodi u narednu lekarsku posetu, ispitivanja, stvarajući tako začarani krug iz koga biva sve teže izaći. Razuveravanja lekara u smislu nepostojanja bolesti u početku imaju kratak efekat, ali sa protokom vremena ovaj efekat se gubi i oboleli misli da treba da ispita još nešto, da potreži još neko mišljenje, a na pomen psihološkog uzroka tegoba često reaguje obdijajuće i negativistično.
Brojne teorije su pokušale da objasne poreklo somatizacionog poremećaja. Pa tako se kao mogući uzrok navodi pojačana biološka osetljivost na unutrašnje fizičke senzacije i bol. Kognitivne teorije apostrofiraju negativna katastrofizirajuća uverenja, što označava da osoba veruje da neka blaga tegoba zapravo predstavlja simptom veoma ozbiljne bolesti. Frojd je govorio o „konstitucionalnoj dijatezi“ prema kojoj kod pojedinaca postoji tendencija da na fizički način izraze intrapsihičke konflikte putem konverzije ili somatizacije.
Da bi se postavila dijagnoza somatizacionog poremećaja neophodno je da:
-u poslednje dve godine postoje višestruki i promenljivi fizički simptomi za koje nije pronađeno adekvatno fizičko objašnjenje;
-perzistira uporno neprihvatanje mišljenja više lekara da nema fizičkog objašnjenja simptoma;
-prisutan je izvestan stepen narušenosti socijalnog i porodičnog funkcionisanja, što se može pripisati prirodi simptoma i rezultujućem ponašanju.
Hipohondrijski poremećaj
Sržna karakteristika ovog poremećaja jeste kontinuirana zaokupljenost sopstvenim zdravljem, simptomima i uverenjem da postoji jedna ili više onesposobljavajućih i progresivnih somatskih bolesti sa fatalnim ishodom. Prisutne su stalne žalbe na somatsko zdravlje a oboleli uobičajne telesne senzacije tumači kao znake postojanja ozbiljne bolesti i preteće katastrofe. Za razliku od somatizacionog poremećaja, ovde postoji ubeđenje da je prisutno neko konkretno oboljenje (uglavnom teško). Ovaj poremećaj je jednako zastupljen kod oba pola.
Postoji više etioloških modela. Kognitivni model kaže da hipohondrija nastaje kada se obične, normalne, telesne senzacije (npr. klokotanje creva…) opažaju kao znak neke neotkrivene teške bolesti (karcinom…). Bihajvioralni model smatra da se hipohondrija održava zahvaljujući razuveravanju (osoba ima potrebu da umanji strah od bolesti tako što ide od lekara do lekara da bi dobila informaciju da je sa njenim zdravljem sve u redu). Ovakva intervencija kratkoročno uklanja strah, ali dugoročno učvršćuje potrebu za novim razuveravanjem jer će se sa pojavom simptoma javiti novi strah i nova potreba za razuveravanjem. Psihodinamski model vidi hipohondriju kao odraz potrebe za zaštitom, sigurnošću i pažnjom, ili nesvesne potrebe za kažnjavanjem drugih osoba. Sociodinamski posmatrano, hipohondrija je odraz potrebe za pronalaženjem socijalno prihvaćene bolesti u cilju izbegavanja nekog problema ili dobijanja neke koristi.
Tipičan oboleli se žali na različite somatske tegobe, neprekidno ide na najrazličitije preglede, nekada daje pristanak i za invazivne procedure, da bi na kraju izražavao ljutnju i nezadovoljstvo jer se „nikako ne otkriva prava bolest“. Misaoni sadržaj je preokupiran bolestima i strahom od istih, tako da oboleli nije u mogućnosti da funkcioniše kako treba ni na jednom drugom polju čime svaki vid produktivnosti opada. Uglavnom je prisutna i tendencija ka sekundarnoj dobiti. Nekada se zapađaju sadističke, paranoidne i anankastične crte ličnosti.
Hipohondrijski poremećaj može biti primaran – bez prisustva drugog psihijatrijskog poremećaja, i u ovom slučaju su tegobe upornije. Sekundarni hipohondrijski poremećaj je najčešće prisutan uz panični poremećaj i depresiju, kada se tegobe prepliću. Ukoliko opterećenje bolešću dostigne sumanuti kvalitet onda se radi o paranoidnoj psihozi, odnosno o monosimptomatskoj hipohondrijskoj sumanutosti.
Za dijagnozu hipohondrijskog poremećaja je potrebno:
-stalno uverenje da postoji jedna ili više ozbiljnih somatskih bolesti, koje se kriju iza jednog ili više postojećih simptoma,čak i pored višestrukih ispitivanja i pretraga koje nisu pronašle adekvatno fizičko objašnjenje;
-stalno odbijanje saveta ili razuveravanja više lekara da iza postojećih simptoma nema prisutne somatske bolesti.
Somatoforma disfunkcija vegetativnog nervnog sistema
Oboleli od ovog poremećaja imaju simptome koji odgovaraju simptomima nastalim kao posledica poremećaja organa ili organskih sistema koji su pod kontrolom vegetativnog nervnog sistema (kardiovaskularni, respiratorni, gastrointestinalni, ređe urogenitalni), a koji su stalno prisutni i psihogenog su uzroka.
Ovaj poremećaj je češći kod žena, nižeg obrazovanja i socioekonomskog statusa. Najbolje se može objasniti psiho-fiziološkim modelom koji govori da savremeni način života često dovodi do doživljaja psiho-fizičke iscrpljenosti, ugroženosti, te da kod predisponiranih osoba percepcija ugrožavajuće situacije može dovesti do stanja hronične napetosti i razdraženja vegetativnog nervnog sistema.
Kliničkom slikom dominiraju pleotropni vegetativni simptomi (palpitacije, crvenjenje, preznojavanje, tremor…) kao i nepsecifični simptomi (bol, žarenje, stezanje, nadutost…) koji se pripisuju određenom organu ili organskom sistemu. Poremećaj je najčešće funkcionalan i prolazi nakon što se razreši stresna situacija. Međutim, neretko, može da prethodi pojavi neke psihosomatske bolesti kod koje postoji i objektivno, strukturno, somatsko oštećenje.
Najčešće manifestacije uključuju simtome u vezi sa oboljenjima srčanog mišića, gastrointestinalnog sistema (aerofagija,štucanje, iritabilni kolon, dijareja,…), respiratornog sistema (kašalj, hiperventilacija), urogenitalnog sistema (retencija urina, učestalo mokrenje…).
Da bi se postavila dijagnoza ovog poremećaja potrebno je da postoje:
-simptomi iritacije vegetativnog nervnog sistema kao što su palpitacije, znojenje, tremor, crvenilo, i drugo, koji su stalni i neugodni;
-dodatni subjektivni simptomi koji pripadaju specifičnom organu ili sistemu;
-preokupacija i strahovanje zbog mogućnosti ozbiljnog (ali obično nespecifikovanog) poremećaja navedenih organa ili sistema, koji ne reaguju na ponovljena objašnjenja ili razuveravanja lekara;
-nepostojanje značajnih poremećaja strukture ili funkcije navedenih sistema ili organa.
Perzistentni somatoformni bolni poremećaj
Bol se definiše kao neprijatno emocionalno i senzorno iskustvo koje može biti udruženo sa izvesnim oštećenjem tkiva. Sačinjavaju ga dve komponente: emotivna i senzorno-diskriminativna. Nocicepcija je svesno doživljavanje bola koji nastaje kao posledica putovanja informacija od mesta nadražaja do struktura u CNS-u- Dakle, bol kao fenomen ima emotivnu, afektivnu, i kognitivnu komponentu.
Ovaj poremećaj karakterišu kontinuirane žalbe na trajan, jak, iscrpljujući bol, koji ne fluktuira u intenzitetu, ne može se u potpunosti objasniti somatskim procesima i fiziološkim poremećajima, i ne prolazi na distrakciju pažnje i primenjenu analgetsku terapiju. Obično se javlja češće kod žena, u petoj i šestoj deceniji života, znatno češće kod krvnih srodnika. Veoma često je udružen sa anksioznim poremečajima, depresijom, bolestima zavisnosti. S obziorm da su simptomi depresije relativno česti kod obolelih, neki autori nazivaju ovaj poremećaj i „maskiranom depresijom“.
Psihološki mehanizmi koji leže u pozadini ovog poremećaja uključuju nesposobnost osobe da izrazi svoja osećanja (aleksitimija – emocionalna nepismenost) što za posledicu ima pretvaranje psihičke energije u telesni simptom – bol. Često bol služi i kao način komunikacije i ostvarivanja dobiti, a može nastati i kao posledica učenja ponašanja koje dovodi do ostvarenja određenog cilja koji može biti zadovoljenje neke potrebe ili motiva.
Osnovni simptom je bol najčešće u vidu glavobolje ili bola u donjem delu leđa. Pored toga, često postoje i žalbe na gubitak energije i opšteg životnog zadovoljstva (anhedonija). Zbog upornih simptoma,oboleli odlaze kod lekara raznih specijalnosti u potrezi za lekom. Kada im se da objašnjenje tegoba u smislu psihogenog uzroka, nisu u stanju da ga akceptiraju. Tok i prognoza su uveliko uslovljeni psihosocijalnim faktorima (stres, sekundarna dobit…). Pored glavobolje koja je najčešća, može da se javi kardialgija )bol u srcu), dorsalgija (bol u leđima), abdominalgija (bol u regiji abdomena), fibromialgija,miofacijalni bolni sindrom (bol u vratu i leđima).
Da bi se postavila dijagnoza perzistentnog somatoformnog bolnog poremećaja potrebno je da kod obolelog dominiraju žalbe na trajan, jak i iscrpljujući bol, koji se ne može potpuno objasniti fiziološkim procesima ili somatskim poremećajima i obično se javlja u okolnostima koje upućuju da je bol povezan sa konfliktima ili problemima što je dovoljno za zaključak da ovi predstavljaju glavni uzročni uticaj. Rezultat je obično naznačeno povećanje podrške i pažnje, bilo lične ili medicinske.
Drugi somatoformni poremećaji
U ovom poremećaju prisutne žalbe nisu posredovane vegetativnim nervnim sistemom i nisu ograničene na specifične organe ili organske sisteme. Oštećenja tkiva takođe nisu uključena. Mogu biti prisutni drugi poremećaji senzacije koji nisu deo somatskih poremećaja, a koji su prema vremenu pojavlje povezani sa stresnim životnim događajima ili problemima, a koji rezultira značajnim porastom pažnje za obolelog, medicinske ili lične. Najčešći primeri su senzacije talasanja, kretanja po koži i parestezije (mravinjanja ili ukočenost), a treba uzeti u obzir i sledeće poremećaje:
-„globus hystericus“ (osećaj prisustva zalogaja-knedle u grlu koji izaziva razne forme disfagije (poremećaja gutanja))
-psihogeni tortikolis i ostale poremećaje spazmodičnih pokreta
-psihogeni svrab (pruritus), uključujući i specifične kožne lezije kao što su alopecija, dermatitis, ekcem ili urtikarija psihogenog porekla
-psihogena dismenoreja
-škrgutanje zubima (bruksizam).
Lečenje somatoformin poremećaja
Pre svega, najvažnije je što pre postaviti dijagnozu, što je kod ove grupe poremećaja kompleksno budući da pacijenti najčešće tek u krajnjoj instanci odlaze kod za njih „pravog“ lekara, psihijatra. Uglavnom odlasku kod psihijatra prethode višestruke kontinuirane posete lekarima somatske medicine, brojna i sveobuhvatna dijagnostika, razne terapijske sheme, ali bez efekta i sa čak usložavanjem simptoma i pojavom komplikacija. Bitno je naglasiti da je gotovo pravilo da se paralelno javljaju i simptomi drugih anksioznih poremećaja, depresija, a nije retko ni da kod predisponiranih dođe do eskalacije do nivoa psihotičnog poremećaja, kada je stanje mnogo teže tretirati.
Uopšteno, psihijatrijsko lečenje počinje od prvog susreta sa obolelim, neosuđujućim stavom, empatijom i poverenjem, dakle građenjem odnosa. Primena farmakotrapije je potrebna a klasa leka, doza i terapijska shema se ordiniraju u skladu sa kliničkom slikom koju psihijatar objektivno sagledava, kao i na osnovu subjektivnog iskaza obolelog.
Psihoterapija je neophodna i neizostavni je deo lečenja. Ona omogućava obolelom da shvati uzrok problema, da ovlada konstruktivnim koping strategijama za nošenje sa stresom i životnim izazovima, i postepeno dođe do razrešenja konflikata i rezolucije simptoma. Primenjuju se različiti modaliteti psihoterapije, od kognitivno-bihejvioralne terapije i modaliteta iz nje izvedenih, do analitičke psihoterapije i njenih ogranaka.
Važne su i tehnike relaksacije i usvajanje zdravih životnih navika (režim dnevnog rada, odmora i sna, redovna pravilna ishrana i fizička aktivnost, strukturacija slobodnog vremena, usredsređivanje na konstruktivne aktivnosti, boravak u prirodi).
Saznajte šta Vam telo poručuje.